Zborovi građana

Zakon o referendumu propisuje “Zborove građana”. Isti su definirani u člancima 60., 61. i 62. trenutno važećeg zakona. Bitno je naglasiti da su prema tim člancima Zakona odluke zborova obvezujuće, što znači da zborovi nisu tek savjetodavne prirode, nego je to tijelo čije su odluke konačne. Zborovi građana se zbilja i sazivaj, uglavnom u manjim sredinama (1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8), a ponekad se održavaju i u Zagrebu (1).

Jedini bitan nedostatak je da po zakonu “zbor građana” saziva mjesni odbor/odbor gradske četvrti, a ne građani sami. Logična posljedica toga je da se “zborovi građana” baš i ne sazivaju pretjerano često. No, postoje bitne iznimke. Primjerice, u Pravilima mjesnog odbora Starigrad Paklenica, članak 18., stoji: “Vijeće mjesnog odbora po potrebi saziva zbor građana, a obavezno na zahtjev Općinskog načelnika, kao i na inicijativu od najmanje 15% građana-birača mjesnog područja za koje se traži održavanje zbora građana.” Dakle, presedani postoje i ukoliko se ovo uvede u zakon (ili u Ustav), napravljen je solidan korak prema direktnoj demokraciji na lokalnom nivou.

Trenutno postojeća legilsativa otvaraja relativno jednostavan put prema legalizaciji lokalnih plenuma: potrebno je sakupiti potpise i raspisati državni referendum kojim bi se donio zakon ili promijenio Ustav na način da se  na razini države propiše da građani mogu sami sazvati zbor građana (po mogućnosti sa čim manjim brojem potpisa). Obzirom da su prema Zakonu odluke zborova obvezujuće, zborovi su legalno tijelo čije odluke se ne mogu ignorirati.